Arhiv – Izvori za povijest emigracije

IZVORI ZA POVIJEST EMIGRACIJE
dr. sc. Stipe Kljaić

Istraživanje hrvatske emigrantske povijesti poslije 1945. još se nalazi u povojima, iako je važnost emigracije u afirmiranju političkoga hrvatstva i razjašnjenju nacionalnog pitanja vrlo velika

Nepostojanje formalnog oporbenog djelovanja za vrijeme komunističke diktature u Hrvatskoj (1945–1990) učinilo je hrvatsku emigraciju važnom pojavom u vezi s pojmom kulturne opozicije. Njezina kritika jugoslavenske utopije i komunističke revolucije, kao prevladavajućih misaonih silnica prošloga stoljeća, važan je izvor za hrvatsku političku i kulturnu povijest toga vremena.

Premda fizički odsutna i raspršena po raznim stranama svijeta, hrvatska je emigracija djelovanjem razbijala monopol marksizma i jugoslavenskoga nacionalizma na tumačenje hrvatskoga političkog i kulturnog identiteta u tom razdoblju. Tako da se bez poznavanja njezina djelovanja ne može u cjelini sagledati hrvatska povijest druge polovine 20. stoljeća. Pogotovo zbog toga što je ona u golemoj većini zastupala ideal hrvatske državnosti, koji se ostvario 1990-ih godina. Ali je i nagovještavala te priželjkivala smrt Jugoslavije i propast diktature jugoslavenskih komunista, koja se poslije i obistinila.

Riječ je o tome da su u tom razdoblju postojale paralelne Hrvatske, koje su bile fizički odijeljene daleko jedna od druge, ali zato duhovno povezane i prožete državotvornim i ideološkim razdorima na crtama podjela iz Drugoga svjetskog rata. Pa kako tada u zemlji nije postojao demokratski poredak i nije bio dopušten slobodan govor, tako je djelovanje emigracije bilo nadomjestak za oporbu koje praktički u zemlji nije ni bilo, ili ako je i bilo, ona se nije mogla formalno izraziti putem političkog organiziranja i djelovanja mimo komunističke partije i iz nje proistekle elite.

Važnost emigracije u njezinu afirmiranju političkoga hrvatstva i razjašnjenju hrvatskoga pitanja još je veća i važnija jer je nacionalna politika jugoslavenskoga komunizma prema hrvatskom nacionalnom identitetu nastupala s pozicija njegove dekonstrukcije i negacionizma, jer je hrvatski nacionalizam bio najveća prijetnja poretku kojem su temelje udarili jugoslavenski komunisti. Da jugoslavenski komunizam nije takav odnos gajio prema drugim nacijama, pokazuje i činjenica njegova pokroviteljskog odnosa prema slovenskom, muslimanskom i makedonskom nacionalnom pitanju. Isto tako, kada je riječ o njegovu odnosu prema emigracijama pojedinih naroda, postojale su drastične razlike, tako su srpski komunisti 1960-ih i 1970-ih objavljivali emigrantska djela svojih književnika i pisaca poput Jovana Dučića, Milana Rakića, Miloša Crnjanskoga i Rastka Petrovića. I o njima su čak pisali čitave studije proučavajući opširno njihova djela, dok je bilo apsolutno nezamislivo da komunisti u ondašnjoj Hrvatskoj objavljuju i studiraju djela hrvatskih književnika i pisaca iz egzila.

Kada se dakle govori o djelovanju hrvatske emigracije, u prvi plan dolaze izvori u vezi s intelektualnim radom, odnosno političkom i kulturnom djelatnosti hrvatske emigracije. To se konkretno odnosi na osobne fondove pojedinih istaknutih emigranata, emigrantsku literaturu i periodiku, knjige i tisak, kao i izvore koji se odnose na djelovanje različitih emigrantskih organizacija. Od arhiva i knjižnica u kojima se nalazi građa za emigrantsku povijest ističu se arhiv Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, onaj Nadbiskupije zagrebačke te drugi arhivi, primjerice Iseljenički arhiv u Buenos Airesu i arhiv Hrvatskog etničkog instituta u Chicagu.

U rimskom arhivu Sv. Jeronima nalaze se vrlo vrijedni osobni fondovi hrvatskih emigrantskih svećenika i intelektualaca. Među njima ističe se veličinom od 114 kutija građe osobni fond Krunoslava Draganovića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije i povjesničara, dok se njegova zbirka o žrtvama rata i poraća čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Zatim osobni fond Krešimira Zorića, svećenika Šibenske biskupije, prvoga voditelja Hrvatske iseljeničke dušobrižničke službe, od 94 kutije građe. Onda ostavštine povjesničara i geografa Filipa Lukasa, predsjednika Matice hrvatske od 1928. do 1945, zatim svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije i novinara, utemeljitelja Novog doba Vinka Brajevića.

U Brajevićevoj ostavštini nalaze se zanimljivi detalji o nacionalizaciji imovine Novog doba u korist Slobodne Dalmacije odmah poslije rata. Tu su i osobni fondovi Jurja Mađerca, rektora Zavoda od 1928. do 1957, slikara i umjetnika Joze Kljakovića, svećenika Augustina Juretića i Pavla Jesiha, politički bliskih Hrvatskoj seljačkoj stranci, svećenika i povjesničara Ivana Vitezića iz Vrbnika na Krku, koji je od 1957. do 1979. predavao na Institutu za slavistiku u Beču, diplomata Nikola Moscatella, svećenika Hvarske biskupije, koji je od 1922. do 1946. obnašao dužnost crkvenoga savjetnika jugoslavenskog poslanstva pri Svetoj Stolici, Stjepana Horvata, posljednjega ratnog rektora koji je Zavodu ostavio rektorski lanac – vraćen tek 1991. Zagrebačkom sveučilištu – te svećenika Antuna Golika, tajnika Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. U arhivu Zavoda čuva se također građa Bratovštine, koja je uvelike pomagala hrvatskim izbjeglicama nakon 1945.

Od Vinka Nikolića do Jere Jareba

U Nacionalnoj knjižnici u Zbirci starih rukopisa i knjiga nalaze se ostavštine istaknutih osobnosti hrvatske emigracije. Jedna od njih je i Vinko Nikolić, dugogodišnji urednik emigrantske Hrvatske revije, čija ostavština sadrži ukupno 198 svežanja, a u njezinu se sklopu nalaze i materijali uredništva Revije. Ostavština Ante Cilige, bivšega komunista koji se nakon rata za emigrantskog života približio zapadnoj socijaldemokratskoj misli, ima ukupno 161 svežanj i više od 8500 pisama. Onda ona Karla Mirtha, urednika dvaju važnih emigrantskih listova na engleskom jeziku, Croatia Pressa i Journal of Croatian Studies i jednog od osnivača Croatian Academy of America. Zatim ostavština Stanka Vujice, filozofa koji je predavao na koledžima u Pennsylvaniji, i Ante Kadića, književnog povjesničara koji je predavao na odsjeku za slavistiku sveučilišta Berkeley i Bloomington. Tu je položena i građa od sedamdeset svežanja Jure Prpića, profesora povijesti na sveučilištu John Caroll u Clevelandu. Dio se Meštrovićeve rukopisne građe također nalazi u Nacionalnoj knjižnici. Osim osobnih ostavština, u Nacionalnoj knjižnici nalazi se i građa dviju važnih emigrantskih organizacija, Hrvatskoga narodnog vijeća, osnovana u Torontu 1974, i Hrvatsko-argentinskog kluba, osnovana 1945. u Buenos Airesu.

U Hrvatskom državnom arhivu nalazi se iznimno vrijedna zbirka Bogdana Radice, pisca i publicista, od 115 kutija građe, prvorazredni izvor za povijest poslijeratne hrvatske emigracije. Također ostavština Nikole Čolaka, povjesničara i arhivista koji je predavao u Veneciji i Padovi. Tu su još ostavštine Jere Jareba, emigrantskoga povjesničara koji je dugo vremena radio na sveučilištu Loreto u SAD-u, zatim Milana Blažekovića, publicista i novinara iz Argentine. Od ostalih emigrantskih zbirki tu su one Tihomila Drezge, pravnika koji je također predavao u Americi, Miljenka Dabe Peranića, glazbenika i publicista, te osobni fond inženjera Jure Petričevića, koji je djelovao u Švicarskoj. Isto tako u Državnom arhivu u Osijeku nalazi se građa o životu Stjepana Hefera, koji je nakon Pavelićeve smrti u Argentini predvodio Hrvatski oslobodilački pokret. U arhivu pak Nadbiskupije zagrebačke nalazi se ostavština od 170 kutija svećenika Vilima Cecelje, koji je živio u Salzburgu i bio glavni promotor obilježavanja obljetnice Bleiburga. Od ostalih ustanova zbirka enciklopedista Pavla Tijana, jednog od urednika Enciklopedije španjolske kulture, čuva se u arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. A na Hoover Institute sveučilišta u Stanfordu čuva se zbirka Dinka Tomašića, sociologa koji je od 1943. do 1972. bio profesor na sveučilištu Indiana u SAD-u.

Knjižnica Hrvatske revije

Hrvatskom institutu za povijest Jere Jareb ostavio je dosta vrijednu zbirku knjiga, važnu za proučavanje emigrantske literature. U Nacionalnoj knjižnici smještena je zbirka Inozemna Croatica, u kojoj se nalazi od 5500 do 6000 knjiga i između 3000 i 3500 naslova, od kojih se velik dio tiče poslijeratne hrvatske emigrantske literature. Osim knjižne građe u zbirci su prikupljena i periodična izdanja novina i časopisa koji su izlazili od 1945. do 1990. Što se tiče knjižne građe, posebno su mjesto u emigraciji imale izdavačke kuće Knjižnica Hrvatske revije i ZIRAL. Knjižnicu Hrvatske revije pokrenuo je 1957. Vinko Nikolić, a u njezinim izdanjima izašlo je 65 knjiga različitih pripadnika hrvatske inteligencije koja se tada nalazila izvan domovine (Rajmund Kupareo, Kvirin Vasilj, Franjo Nevistić, Bonifacije Perović, Viktor Vida, Bogdan Radica…). ZIRAL, punim imenom Zajednica izdanja Ranjeni labud, osnovan je u Austriji 1970, tu izdavačku kuću osnovala su trojica hercegovačkih franjevaca, Dionizije Lasić, Bazilije Pandžić i Lucijan Kordić. Njihov je naum bio da takva izdavačka zajednica okupi „raspršene hrvatske intelektualce u izbjeglištvu“. U ZIRAL-u je objavljeno šezdesetak naslova knjiga do pada komunizma.

Od bibliografija važnih za istraživanje emigrantske periodike na prvom je mjestu bibliografija središnjega časopisa poslijeratne emigracije Hrvatske revije izdana 2003, a odnosi se na razdoblje od 1951. do 2000, a pod uredništvom Nataše Bašić-Kosić objavili su je Matica hrvatska i Leksikografski zavod. Bio-bibliografski leksikon Hrvatske revije dao je objaviti 1996. i Milan Blažeković. Postoje bibliografije i drugih važnijih emigrantskih časopisa. Na internetu je zaslugom gospodina Joze Vrljička dostupna bibliografija časopisa Studia Croatica, koju je 1960. pokrenuo novinar i publicist Ivo Bogdan. Kolega Ante Birin je 2001. u povodu pedesete godine izlaženja sredio bibliografiju časopisa Republika Hrvatska, koji su pokrenuli braća Ivan i Ante Oršanić.

Istraživanje hrvatske emigrantske povijesti poslije 1945. još se nalazi u samim povojima, razlozi su razne prirode za takvo stanje neobrađenosti. Ovaj kratki pregled izvorne građe nije nipošto konačan, nego služi kao nastojanje da se široj javnosti ukaže na vrijednost i količinu emigrantske baštine i kao poticaj istraživačima da se krene u njezino stručno vrednovanje.